Socijalna komunikacija

Socijalna komunikacija odnosi se na način na koji dijete ili odrasla osoba razumije, koristi i doživljava odnose s drugima.

U nekim situacijama izazovi u socijalnoj komunikaciji mogu biti povezani s obilježjima iz autističnog spektra.

Ako tražite informacije o socijalnoj komunikaciji kod djece, autizmu i komunikaciji ili ADOS-2 procjeni, važno je razumjeti što stoji u pozadini tih teškoća.

Što je u pozadini teškoća u socijalnoj komunikaciji?

Kod djece i odraslih iz autističnog spektra radi se o drugačijem načinu razumijevanja socijalnih situacija i drugačijem doživljavanju komunikacije i odnosa.
To nije pitanje “ne želi” ili “ne zna”, već način na koji osoba doživljava i strukturira socijalni svijet.

Teškoće se mogu prepoznati kroz:

smanjen ili drugačiji kontakt očima
teže razumijevanje “nepisanih pravila”
izazove u započinjanju ili održavanju odnosa
ponavljajuće obrasce ponašanja
snažnu potrebu za rutinom
senzornu osjetljivost (zvuk, dodir, svjetlo)
intenzivne, specifične interese

Važno je naglasiti da se ova obilježja mogu pojavljivati u različitom intenzitetu i kombinacijama.

U dijagnostičkoj procjeni koristi se Autism Diagnostic Observation Schedule, Second Edition (ADOS-2) – strukturirana opservacijska metoda za procjenu socijalne komunikacije i ponašanja.

ADOS-2 se smatra jednim od najpouzdanijih alata u procjeni obilježja iz autističnog spektra.

Cilj procjene nije pronaći “točne odgovore”, već razumjeti kako osoba spontano komunicira i reagira u različitim situacijama.

Kada potražiti stručnu procjenu?

Razgovor sa stručnjakom može biti koristan ako:

dijete ima teškoće u komunikaciji s drugima
primjećujete neobične obrasce ponašanja
postoje sumnje na autizam
odrasla osoba želi bolje razumjeti svoje socijalno funkcioniranje

Procjena nije obveza na dijagnozu – ona je alat za razumijevanje.

Kako izgleda dijagnostika autističnog spektra

U Hrvatskoj je procjena poremećaja iz spektra autizma (PSA) u pravilu multidisciplinarna, što znači da dijete/osobu ne promatra samo jedan stručnjak. Dijagnozu postavlja stručni tim koji uključuje (dječjeg) psihijatra, psihologa i edukacijskog rehabilitatora, a ovisno o potrebama u procjenu se uključuju i drugi stručnjaci, kao što su logoped, neuropedijatar/pedijatar ili radni terapeut.

Evo primjera. Roditelji dovode dijete jer malo govori, teško se uključuje u igru s drugom djecom i jako se uznemiri kada se promijeni rutina. Psiholog može procijeniti njegove kognitivne sposobnosti, logoped komunikaciju i jezik, edukacijski rehabilitator socijalnu interakciju, igru i obrasce ponašanja, a dječji psihijatar sve te informacije zajedno s razvojnom anamnezom sagledava u okviru dijagnostičke procjene.